Kraj bijelih breza svakog dana
Ja prođem srca razdragana.
(Oduvijek ima tajnih veza
Između pjesnika i breza.)

Od čega dršćete, vi breze?
Od slatkih slutnja ili jeze?
Zašto vam krošnja podrhtava
I onda kada vjetar spava?

Na ulicu, med svijet što viče,
Ko da ste izašle iz priče.
Nježne, treperave i čiste
Baš kao prva ljubav vi ste!

Dobriša Cesarić

Mlađe b’jaše srce i glava,
Ljubih djevu: kan u kćeri juga
Crne oči, crna kosa duga…
(Nje raskršen kip već krije trava).
Tvoje su oči modre, kosa plava,
Kanda rajskim anđelom si druga,
Al obraza tvog je svaka pruga,
Kanda duša davno ih poznava.
Da! Ja slutim, te već od vjekova
Duše su nam sestre si i braća:
Što smrt razbi, bog stvori iznova.
Ko čist anđeo s rajske mi se uze
Sad Nje duša u Tvom kipu vraća,
Da ju ljubim opeta bez suze.

Stanko Vraz

Tiho teče Sava krajem. Uz nju bijeli se vrbinje. Voda bije o niske bregove, zajeda se u zemlju, šumi grmljem, struže preko bijelih prudina. S one strane stere se nisko čupavo grmlje borovice, nad koje se izvija gdjegdje ljeskovina ili čislo nasađenih okresanih vrba, pod kojima su Cigani živičari razapeli svoje šatore. S ove strane viri iza vrbinja ovdje ondje pokoja siva drvenjara pod čađavim, slamnim klobukom. Selo je to, zove se Jelenje, rasijano je kao jato divljih golubova po polju. Jadno selo, Bog mu se smiluj! Tu stoji pod raščupanim krovićem na četiri stupa krušna ilova peć. Trbušina joj prepukla. Ondje sred dvorišta slilo se blatno jezerce, po kojem plavuču guske i patke. Uz kaljužne glibove vuku se pletene ograde. Na sto ih je mjesta marva raskopala rogovima. Oko kuća ispružila se rijetko gdjekoja kržljava voćka, gdje se pred ljeto goste gusjenice. Livade zamuljene, cjelina razgažena od stoke, uzrovana od krtice, polje rijetko, suho, prebrojit ćeš mu strn. Jelenje je blizu grada, Jelenjani zalaze često u grad. Ondje im je oblast, ondje sud; no ne nose iz grada dobrote, već sramotu. Na dobro slijepi, na zlo su oštrovidi. Pravdaši su, ljudi nemirne, zle krvi, za brazdicu poklala bi se rođena braća. Lijeni su do Boga, svaka druga kuća kupuje hljeb iz grada pa zapije prirod; ne znam, ima li u selu pet tkalačkih stanova, već se skup novac trati za kidljivu kramarsku tkaninu. Teče Sava, vrijeme ide, ide i svijest, al' Jelenje stoji ter stoji, kao što je stajalo pred sto ljeta, kadno Jelenjani kruto kmetovahu gradu. Samo da ne pogineš, više muke i ne treba. A to je sve zato jer selo nema duše. Nit' se vije zvonik crkve nad vrbinje, nit' se blješti škola iza grmlja. Al' ima krčmu, ima tri krčme, pa kad usfali vina, i rakija je dobra mada i nije šljivovica. Ima tu, istina, neki starješina, zovu ga Jankom, rastrijeznio ga Bog, još ga ne vidjeh trijezna. Gospoda ga drže na starješinstvu od milosti, bud ne nađoše boljega u selu, bud se poštenjak ne daje na taj posao. Prepoznat ćeš ga po ljeskovači i po crvenom nosu; najbolje poznavaju ga Cigani živičari, jer Janko ne vidi, kad ne treba, a i u traljama ciganskim nađe se grošić dobre ruke. To je selu glava, oprosti, Bože, pa šta ćeš kad riba od glave smrdi, a Janko smrdi uvijek od rakije. Zato se i Jelenje malo diči po kraju. Ukrade li štogod, reći će gospoda pri sudu: "Da nije Jelenjanin?" Seljaci iz drugih sela malo će kad o proštenju sjesti za stol, gdje Jelenjani piju, a djevojka ne bi se pogotovo udala u Jelenje.
Sad je upravo jesen, kasna jesen. Nebo se sivi od istoka do zapada. Kiša pomalo sipi, sipi cijeli dan. Uz Savu vlači se bijela magla grmljem. Daleko stere se polje rumenkasto, crno. Živice, kuće, vrbinje, sve se to miješa u sumraku kao klupko, iz koga strši po koja tanka šiba seoskog zdenca. Lagano, mučno gazeći, vraća se stoka od općinskog pašnjaka, čudno kuca zvonce prednjaka kroz pustinju, zgrbljeni tiskaju se bosonogi pastiri uz ogradu pod mokrim gunjem. Na hipove raste i raste mrak. Gotovo ne vidiš ni kuća, ni drveća, sve tone, gine više i više u tminu. Sad će zaspati mrka, tiha noć. Lišće dršće pod kapljicama, katkad zalaje koji pas, a jednakim mahom šumi Sava. Sad planu daleko pod gorom kroz tminu sto i sto žarkih iskrica. To ti je grad, gdje ljudi od noći prave dan.
U to doba hoda pobrže čovjek od Save uz selo. Vidi se, žuri mu se. Hitro preskakuje jame, prevaljuje prijelaze, razgrće grmlje. Otprva ide stazom, potlje udari kroz živicu u polje. Čovjek poznaje tu svaku jamicu, svaku brazdicu. Sad dospije do kuće, koja nakraj sela među grmljem o sebe stoji. Krčma je to, da je dan, vidio bi nad vratima borovicu. Pred kućom savio se pas; ni uhom da makne, bit će da poznaje došljaka. Čovjek uniđe u kuću, iz koje nisi čuo ni glaska, kanda tu nema duše; al' ima.
U ovelikoj niskoj sobi sjede za dugim hrastovim stolom dva čovjeka. Ne govore ništa, bulje pred sebe u veliku bocu rujna vina, u malu uljenicu. Drhtavi joj plamečak reći bi plaho žmirka kroz taj sumrak na gole zidove, na dva-tri šarena sveca, na grdnu zelenu peć, nad kojom visi povjesmo i nekoliko struka kukuruze, kraj koje, zijevajući, prede vremešna debela baba, i stoji stisnutih očiju riđ mačak - plamečak igra čudno na licu gostiju. Jedan je seljak, to kaže očupana torba, otrcana čoha. Laktima je podupro glavu. Žućkasto lice mu se podsmjehuje žalostivo. Usko je, kratko, protisnuto. Sto se po njem crta križa i savija oko debelog crvenog nosa. Od debelih usta odbijaju se ispod nosa kratki, mačji brkovi, guste obrve srasle su nad nosom, čela i ne vidiš, pokriva ga čupava kosa. Čas zatvara oči, čas ih otvara, pokadšto šine prema vratima. Seljak je to, starješina Janko. Drug mu? Bijes bi znao! Ne možeš ga pravo uhvatiti ni s kojeg kraja. Nekakvo je kratko, tankonogo ševrdalo, da ga otpuhneš. Seljak nije. Po izlizanom plavetnom kaputiću, koji se pri svakom šavu bijeli, slutit ćeš na varošanina. Glava mu je kao jabuka, crvena, glatka, na tjemenu utisnuta. Gola je kao dlan, samo iza klempastih ušiju strše dvije crne čupice, lice nabuhlo, papreno, kanda ima vrbanac. Male crne oči, vrte mu se kao točkovi, obrve se samiču i razmiču, tanki, šiljasti nos dršće, široka usta previjaju se s jedne strane na drugu. Vrti se, vrze, kao da ga tko bode, popravlja si crveni ovratnjak, kašljuca i pljucka.
- Hvaljen Bog, ljudi! - pozdravi promuklim glasom došljak stresav sa klapastog šešira kišnicu. - Obojica lecnuše se.
- O ti, kume Luka! - odmuca Janko. - Pošteno te oprala kiša.
- Bome pošteno - potvrdi Luka.
- Eto baš zadnje boce! Kasno je, rekoh, neće ga biti.
- Neće ga biti! - nasmjehnu se Luka sjednuv za stol i baciv prokisli šešir na zemlju. - Zar me ikad nije bilo, kad sam reko da će me biti? Ej, Jano, kumo! Vina! Luka! Sira! - reći će Luka ženi - pojeo bih vuka.
Lijeno se pridignu žena te iziđe. Luka bijaše suh, košturav čovjek, ni velik, ni malen. Obraz mu je zahiren, kukavan, grižljiv, žut, Gospode, kao list na mali Božić, a po njem posijana rijetka, riđa brada kao požeta strn. Gleda ispod oka, kuči svoj vrat među ramena, pokazuje zube, prođe kadšto preko lijevog uha ili preko čupave kratke kose. Požutjela bijela čoha sa sto zakrpa počela se raspadati, kožna torbica bijaše masna, klapasti šešir probušen, a košulja davno nije vidjela sapuna. Bogalj, da mu pokloniš krajcaru.
- Luka! - zapiskuta onaj supijani rumenko - pazi se. Ti gaziš obnoć vražje putove. Daj da te jednom vrag ne odnese. Cigani su blizu, blizu je Sava.
- Eh! Eh! - izbijeli Luka svoje bijele, šiljaste zube. - Čuj ga Janko, čuj! Vraga se bojim! Što sam ja? Bogac, koji pobire krajcare. Cigani živičari imaju drugog posla. Al' ti, ti šuplje vedro, još i zvoniš? Hvali Bogu da si živ! Tebe, da, nosi il' anđeo il' vrag, kad se svaku božju noć vučeš u svoje gnijezdo. Noge te ne bi ponijele.
- Ne nosi me anđeo, ne nosi me vrag. Ak' sam vražji, lahak sam ko perce, a tebi torba puna. Pero pliva, olovo tone. Što ja! Živim na božjoj milosti ko vrebac na svakom smetištu i cvrkućem si "živ! živ!" Ima, hvala Bogu i vragu, jošte dosta milostivih glupaka na svijetu.
- Istina, istina! - potvrdi starješina glavom.
- Ali ti, moj Luka - nastavi mali - vrijediš u svojim krpetinama više nego mnogi gospodar u selu koji ima dva jarma volova. Na prste možeš sve Jelenjane prebrojiti koje ne držiš na svojoj uzici. Svi su ti dužni. Pitaj samo svoju masnu torbicu. Nisam li ti ja pisao sve obligacije, nije li Janko kao svjedok na sve to dao svoj križ?
- Istina, istina! - nasmija se Janko glupo. - Pa je i to. Nas pitaju za porez, za općinsku daću, za robotu i lukno. A tko pita tebe, moj Luka? Je li kada tebe tuča potukla, Sava poplavila, mraz opržio?
- K vragu! - udari Luka šakom u stol. - Koji te bijes za to pita, brbljalo jedno? Jesmo li zato amo došli da se pravdamo za kozju bradu, je l'? Žao vam je mojih krvavih groša, a? Da, ti grošići su rasli na mojem dlanu, i moja torba nije rešeto. Jesam li ja kriv da vam džepovi nemaju dna, da je vaše grlo suh pijesak? Nisam li te svaki put pošteno platio za svako pismo? A koliko si se puta reci, Janko, napio na moj račun za taj tvoj križ?
- Da, da! - zaklima Janko zažmuriv oči i cmoknuv jezikom - nisi mi dužan ostao ni jednog križa, i ja sam to reko kad se je tako govorilo. I pravo veliš. Šta bi se božji ljudi grizli rad' ništa? Recimo, pošto smo došli, pijmo, pa Bog!
Uto Jana donese vina. Luka joj mahnu rukom, i žena opet iziđe iz sobe.
- Bez zamjere - dignu mali čašu - da se kucnemo, kume Luka! Znam, dobar si i plaćaš dobro. Samo te molim, ne dodirni me se. Ti znaš više puta čovjeka uraziti kao šilom, a ja ti imam od svoje matere tanku kožicu, od svoga oca zlu krv. Ostavi te svoje krpice, dosta me je okrpala huda sreća. Il' reci, nije li sramota, dvije sam latinske škole učio, s varoškim sucem išao sam u normalku - a sad sjedim u tom blatnom gnijezdu; sad moram piti s tim glupakom, s tim Jankom. Uh! Nije li sramota! Reci po duši?
Jankovo se lice trznu, ljut zagriznu u kratki kamiš svoje lule, stavi ju na stol. Upirući se šakama u stol, dizao se polagano, izbulji oči, nagnu glavu i reče muklim glasom:
- Ti, ti si, Mikice, velika ništarija, a tvoja je latinska škola huncutarija! Jesmo li te mi zvali u to blatno gnijezdo, a? Govori! Uh, da mi nije te kapljice žao, da si je vrijedan, znala bi tvoja tikva, što je ova flaša! Viš ti njega! O, da je po pravu, sjedio bi ti odavna u drugoj školi, Lepoglavi, jer toga sapuna nema u čitavom gradu, koji bi tvoje nečisto lice oprao. Ti - ti kugo ljudska! - izmuca Janko i spusti se polagano na klupu.
- Mir! - zagrmi Luka - je l' te, Mikice, bijesno pseto ujelo?
- Ali ja ću - zaškrinu Mikica.
- Mir! Velim ti - lupi Luka šakom po stolu, a Mikica izbijeli zube i stisnu glavu među ramena.
- Lude! - nastavi Luka, rumen od gnjeva i vina. - Mislite li da imam kada gledati kako se razbijate? Zato li smo došli? Lude! Skupite pamet ako je imate. Bit će posla, bit će groša!
- A! - zinu Janko, a Mikica razvali oči.
- Da! - potvrdi Luka. - U gradu birat će nove asesore.
- Hm! - začudi se Janko iznova - ja o tom ne znam ništa.
- Je l' moguće - naruga se Mikica - varoška gospoda da ti o tom nisu ništa rekla?
- Ni crne pod noktom.
- Za to se još i među svijetom ne zna - šapnu Luka. - Doći će to kao grom s vedra neba.
- Pak zašto, molim te - zapita Mikica tajinstveno.
- Stari asesori nisu velikoj gospodi po volji. Nove treba birati, pak je i pravo. Što imamo, pitam vas, od našeg magistrata? Guli nas, dere nas. Je l' tako? Plaćaj i plaćaj. To je sva dobrota magistratske gospode.
- Gule bome i kruto - potvrdi Mikica.
- Hm! - zamuca Janko - da su mi bar veću plaću dali. Ali ni groša!
- Eto, Janko! Vidiš. Nisam li reko? Ti si pametna glava.
- Ho! Ho! - uzdahnu Janko iz dubine duše nasmjehnuv se glupo.
- Tomu carstvu mora biti kraj. Čekaj samo, dok nova gospoda dođu. Svaki će dobiti duplu plaću, a seljak će manje poreza plaćati.
- No! - zgrči Mikica pest - ja ću svoju pušku na jednoga ispaliti, na ćoravoga kancelistu Križanića.
- Aha! - dosjeti se Janko - za ono što ti je priskrbio.
- Aha! - nasmija se Luka - za onih dvadeset i pet vrućih radi krive obligacije. Pravo je, sad mu se možeš odužiti.
- I hoću, sveca mi! Al' gdje si, Luka, te novine pobrao? Bogzna je li to istina?
- Je li se Luka ikad opeko, beno - reče prosjak Luka srdito. - Daj si ti samo mira. - Na - nastavi izvadiv iz torbe crven rubac te iznese iz pera zauzlanog rupca nekoliko banaka - vjeruješ li sad?
- Vjerujem - odsiječe nakratko Mikica, i naočigled papirnatog novca stade mu nos drhtati i oči sijevati, dočim se je Janko pridizao te preko nosa izvaljivao mutne oči u kupić petača, koje su ležale pred Lukom. Prosjak primi sa dva prsta svake ruke po jednu banku od pet forinti i prinese ju k svjetiljci. Janko i Mikica gledahu novce kao pseto što gleda masnu kost. Napokon baci prosjak svakomu banku i kriknu kroz smijeh:
- Na vam kapare! Bene! Vjerujete li sad? Il' mislite da će prosjak koju krajcaru pokloniti od svojih krvavih novaca takovim pijancima ko što ste vi? Nisam, hvala Bogu, lude gljive pojeo. Jutros bio sam u gradu. Ciganin Ugarković reče mi jučer neka danas svakako idem u grad, jer da će me na trgu čekati fin gospodin, koji sa mnom govoriti mora. Krenuh zarana, nađoh svoga čovjeka. Velik gospodin, vjerujte, čovjek ne bi ni reko, da će na ulici govoriti s takvim traljavcem ko što sam ja. Reko mi je što će biti i kako treba. Za dva-tri mjeseca najdulje. Vrag zna tko mu je reko što sam i kakav sam, al' to zna da je pola sela u mojoj prosjačkoj torbici. "Ti si naš čovjek, reče mi, ti već znaš pravu notu. Pa daj, evo novaca i radi. Tebi i tvojima neće biti žao. Groša, hvala Bogu, ima, za to se ne bojte. Za osam dana dođi opet pa da čujem jesi li za naš posao." To mi reče gospodin, a ja žmuks natrag u naše selo i poručio sam vam da dođete navečer amo, jer po danu to ne ide. Iz svakoga okna viri po jedan vrag. Eh, znate, treba tu mjeriti svaki korak, takvo je vrijeme. Magistratska gospoda gledaju jako na prste, a da su mi našli u svojoj crnoj knjizi kutić, znam predobro. No, hoćete li?
- Bijesa pitaš - nasmija se Mikica grohotom - ti znaš gdje groši rastu, tamo se spusti Mikica kao vrebac na punu pšenicu.
- A ti, Janko? - pogleda Luka starješinu ispod oka.
- Hm! - počeše se Janko za uhom i žmirnu na ostale banke. - Znaš, Luka, ja bih - bogme bih - meni su gospoda krivo učinila - - -
- Dakako - potvrdi Mikica - koliko se ti, siroto, mučiš idući za magistratskim poslom - -
- I kruto - potvrdi Janko.
- Cijeli dan na nogama - doda Luka - ta ti podereš na godinu više opanaka, neg' ti tvoja plaća nosi. Pij, Janko!
- I kruto - kimnu starješina - teška služba, pa pomislite, i krstitke, i snuboci, i svadbe, i karmine. Jer pri tom mora biti starješina. To je vraški posao.
- Kako da nije! - viknu Luka - pij, Janko! Ja ne bih te vražje službe primio ni za sto forinti.
- Jest, jest, bogami, teška - potvrdi Janko postaviv čašu na stol.
- Dakle si naš? - viknu Luka oštro lupiv starješinu dlanom po ramenu.
- Pa da, da - zamuca plaho Janko razumjev oštrinu Lukinih riječi. - No što ću ja? Kako ću ja? Ja sam ipak službenik poglavarstva.
- S te se strane ne boj - reče prosjak. - Da vam kažem. Treba zasukati rukave. Svaki će dobiti svoj posao. Jedan će orati, drugi sijati, treći branati, a žnjeti ćemo svi. Ti si, Mikice, neoprana jezičina, gora nego pandurska šiba. Ti šibaj naš slavni magistrat kad dođeš među seljake.
- Šibat ću sve od načelnika do zadnjega pandura, ni krpice neće na njima ostati - hahaknu mali.
- Putovi su nevaljani - reče Luka.
- To je magistrat kriv - potvrdi Mikica.
- Ali to bi mi morali navoziti - bleknu starješina.
- Muč' ! - saleti ga Luka - magistrat je kriv. Djeca moraju u školu mjesto na pašu.
- To je magistrat kriv.
- Sava nam odnese svake godine kus zemlje, kvari nam sijeno, mulji livade.
- Magistrat - kimnu Mikica.
- Naši momci ne mogu se ženiti, već moraju u soldate.
- Magistrat ih tjera u soldate.
- Za droptinicu poljskoga kvara plijene nas građani, duhan smrdi, vino ne valja, rakija je skupa, porez velik; tko je tomu kriv?
- Tko drugi nego magistrat? - kriknu Mikica.
- Tako - nasmjehnu se zadovoljno prosjak - vidiš, to je prava žica. Tako gudi, Mikice moj. Naši Jelenjani su meki na riječ, a zakreneš li jezikom, upale se kao guba. Daj bocni ovoga, bocni onoga, gdje koga ranica peče. Piti se može koliko se hoće, al' tu se mora piti; u toj krčmi sve na božji račun. Zovni ovoga, zovni onoga, zovni dva, tri, makar i više, pa udri. Al' tiho, čuješ, ne reci zašto, ni da pisneš o tom gdje je repu kraj. Ti, Janko, stisni oba oka pa idi Mikici s puta. I to znaj, Miko, pazi, da ti se kosa ne namjeri na kamen. Ima kod nas tri-četiri tvrde glave, koje se ne bi dale pod naš jaram. Tih se kani! Jabuka nek ne padne dok nije zrela. Da ne bude samo dima i poslije nikakve vatre. U našem selu ima po trideset seljaka votum.
- Trideset i pet - popravi ga Janko.
- Dakle trideset i pet, ali bar trideset da je naših - odvrati Luka - a tvoja će briga biti, Janko, da se koji ukrpa, ma i nemao votuma, ako bi došlo do tijesna. Petar i Pavao, Martin i Luka, svejedno je. Pak ako ide za mrtvoga živ, ne škodi, mrtvac neće prigovarati, a gospoda će starješini vjerovati. Naša gospoda pobrinut će se već za glasove po gradu i drugom kraju. Radimo mi samo svoje. Sad znaš, Mikice, što je tvoj posao.
- A koga ću bijesa ja? - zapita Janko.
- Ti mi sada budi na miru. Drži se pred magistratskom gospodom glupo i slatko pričekaj dok zanjušiš na magistratu da popisuju birače. Onda je za tebe vrijeme. Reci onda gospodi, da si čuhnuo kako po selu idu ljudi iz grada, da govore ovo i ono. Reci da ih ne poznaješ, al' da paziš. Reći će ti da kortešuješ za stari magistrat među narodom, dat će i novaca. Ti ih primi.
- Da ih primim? - zabezeknu se starješina - ta to nisu oni pravi "naši"!
- A nego da ih primi! Pa kaži da je sve u redu, sve pokorno staromu magistratu, i svi do jednoga da će votum dati magistralnoj gospodi, samo neka ti se da tiskana cedulja, i pitaj koja je prava farba.
- Pa onda! Aha! - dosjeti se Janko smiješeći se - sad znam.
- Pa onda vrag i tri! - zakukuriknu Mikica - i ćoravi kancelist dobit će pašuš circumdederunt! Ha, ha! Vrag te posudio, Luka, šteta, da si takav traljavac, šteta da te nije majka rodila za gospodskoga čovjeka! Kakva ti je pamet, imao bi kuću u gradu i ženu u - - -
- Muč', beno! - otresnu se Luka. Spustiv glavu, zamisli se malo, njegovim čelom munu kao zlovolja. Zatim skoči brzo na noge, pokupi banke, istrusi ostatak vina, turnu šešir na glavu i, rekav: "Laku noć!" odjuri u noćnu tminu.
- Ha! - zijevne Mikica dignuv se, te pogleda Janka - bi li još?
- Hm! - odmuca Janko brišući laktom svoj šešir - mislim ne bih.
- Ta ima groša, ej!
- Imam dosta kapljice! Dugo smo čekali Luku. Sutra su kod Ivančića svatovi. Posla dost.
- Vraga! Dobro da znam. Dobra prilika. Gdje ima meda, ima i miša. Tu mogu navoditi nit da sašijem staromu magistratu mrtvačko pokrivalo.
- Pazi! Znaš da moram stiskati oči. Ja sam -
- Ti si magistratski čovjek! Ha, ha! Ne boj se! Ja ću samo iz prikrajka kuriti. Ajd'mo.
Prijatelji uhvatiše se pod ruku, te se vrlo nestalnim korakom doturnuše do sela, nad kojim se sterao mir i mrak.

August Šenoa

Berite ruže djevojke, da bi vam danas sjale,
taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
Ruže su svete varnice što su zavrcale
iz dna duša vaših trepetljivih u ovom razbludnom maju.

Ruže su munje misli, one su u srce strijela,
ruže bogate, besplatne, u bašti na ivici druma.
O ruže su kad nebeski, one su oko vidjela,
i muzika prirode s mirisom jezovitih šuma.

O ruže, da izdahnu raskošno u dragoj hladovini
kao tren najljepši i najkraći u viru varavih mrena.
Ruže, da bi bile pozdrav milosnom suncu u dolini
i šetnja razdragana do zadnjeg praga sjena.

Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
One su kao svježi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće
na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.

Neću da laskam strahu zarobljenika vaših
da ne bi ruže s oltara na krvavome bridu
služile kao ures koji ih grobom plaši
usladostrasnom i crvenome vidu.



Ruže vjenčanja da nisu čempres za mrtve !
One pomiruju krotke i naprasne, one
nježnošću daha otkupljuju sve žrtve
i one u struji krvi kao žmarak romone.

Ja plačem za ružom. U oleandru cvjetam
što nije ni lovor ono ni ruža tišina.
Ali iz čaše ružin pjan pogled sretam:
cvijet oleandra prebojen u rujnoj kapi vina.

Neka pljušte ruže sa stropa, danas, u svetkovini !
Ruže sa krova, ruže s nebesa, ruže iz bašta.
Nek pljušte ko kiša, ko vjetar, ko gnjev u prašini
ruže iz istine, ruže sa zvijezda, ruže iz mašta.

I da nam začepe usta, i da nam zaklope oči
ruže pijane, ruže očajne, ružini vrti
Sa cjelovom koji golica te se nečujno toči
kao dolazak kratke i prividne smrti.

Da panu kao pehar iz magla priviđenja,
da panu i da zgasnu, i da nečem služe.
O gladi, o zoro i sutone cvjetni u biću što se mijenja,
berimo, kidajmo vijence! Pijmo, pijmo ruže !

Blagoslov ružama polja i cijelom ružinom rodu
što je vrebao tajne mladosti i sunčeva boga:
one nas najbržom vožnjom dovode u slobodu,
one su dar zemaljski i kovčeg zavjetnoga.

Pjesme trebaju ruža, a ruže svojih pjesama,
sve što trenutak nudi, a što najdublje pruža.
To su mlazovi himne iz luče biljnih česama,
o anđele, siđi i otpjevaj vječne litanije ruža.

Na tvoje glasove, i protiv nečisti već dotrajalih dana,
past ću ko učaran i s tobom ću hvale reći
tom rasipanju sreće i kupanju sred tamjana,
i, pred zavjetom ruža, tek jednom pobožno kleći.

Da bi nam bile uzor, umjesto žamora riječi,
što treba biti plamen i skroman; te razapeti
i otkinuti s grma da razlog nam ne priječi
sve na dar, primjer, s ružom živjeti i umrijeti.

Što više ruža ! Za pjanstvo i ludilo njih,
što više ruža, i s njinim trnom i dračem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom kličem i da s dragošću plačem.

Što više ruža ! Njih ! Što više ruža svih !

Tin Ujević

Ako je zivot rijeka sto tece,
ljubav je zlato natalozeno.
Ona ga u svom koritu njise
A zlato raste. I sto ga dalje
u sebi nosi sve zlatnija je.

Ja vec prevalih tri nizine
Daleko za mnom izvor sumi,
a usce ne znam gdje se krije.
A kad gledam na svoje dno
u sljunku sija zlato cisto.
I od visokog klasja ljeta
zlato je moje raskosnije.


Vesna Parun

Oni imaju visoka čela,vijorne kose, široke grudi;
od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru u vis, u etire.

Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere što živi u smaku
i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
i sunce u oblaku...

Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,
oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
za svijet u slobodi. za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rođena u plaču, sazrela u muku.
Copy of tin-stancic-ulje.gif (111366 bytes)

Njina muška desna neprestano zida
dvore čovječanstva. Dom Prometeida !
I gdje tinja savjest, kao iskra sveta
oko njih se kupi orijaška četa
za slobodu prava

Ali u samoći njihova je glava
ispravna i čista povrh mračne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje,
kao vršak divnih, zelenih jablana,
režući do munje vedri obzor dana.

Tako, uistinu, do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
nagnuti u ponor, nebeskoga svoda
dok crvena jesen drumovima hoda.

Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu;
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde;
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!

Tin Ujević

Mi smo išli putem.
Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj
put krug.

Tin ujević

Ja se ne volim ni s kim tući
I nikad neću da dotaknem
Kad me nagovaraju i kažu:
Ne smiješ dodirnuti njegovo uho.

Kad nas učitelj pusti iz škole
Najprije idemo svi u redu,
A poslije, čim nas ne vidi više,
Tuku se s onima iz drugog sela.

Ja ne volim o tome ni govoriti.
Meni je najdraže kad idemo kući
A netko vikne: Tko će bit magarac?
Ja onda kažem: Metnite na me torbe!

I svi na moja ramena povješaju.
A meni nije teško, jer znam da nosim
I Jelinu torbu.Mogao bih za nju
Da nosim, sigurno,trideset i tri torbe.

Al nikom ne bih priznao da sve nosim
Zbog Jele!...Koji možda o meni misli da sam
Magarac pravi, znam: vara se, i ne zna...
Magarac, to svi već znaju, imade dugačke uši.

Dragutin Tadijanović

Teče i teče,teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

Dobriša Cesarić (1902-1980)

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo; oči, dah, ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislim u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

Antun Gustav Matoš (1873 - 1914)

Vijest je letjela brže od ptice
Brže od vjetra
Brže od munje,
Gugutala je od sreće u eteru.
I stigla je prekasno.

Za one koji su pali uvijek je prekasno.

A da je stigla samo pola sata ranije, on bi bio živ.
Rukovao bi se s drugovima i smijao.
Da je stigla dan ranije, mnogo bi njih još ostalo živih.
Da je stigla mnogo mnogo ranije, mnogo mnogo
bi ih još ostalo živih.

Trebalo je vijest poslati mnogo mnogo ranije,
Prije no što su počeli padati mrtvi.

Grigor Vitez

Ne ljubi manje koji mnogo ćuti
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parče kruva
za gladne zube) on brižljivo čuva
za zvijezde u visini
za srca u daljini.

Ćutanje kaže: u tuđem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći.

Tin Ujević

Ne pitaj više zašto te ljubim.
Pitaj zašto raste trava i
zašto je nemirno more...
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noć nad svijetom hladne
prostre sjene...

Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koral na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti,
al ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina o
koju se uzalud razbija moj život.

Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava...

Vesna Parun

Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh njegovo lice
niti on vidje lice moje.

Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke
niti on vidje ruke moje.

Istok postade kao limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.

Tada doznah koga sam ljubila
čitav život.
Tada on dozna kome je ruke
grlio uboge.

I uze čovjek zavežljaj, i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i moj dom.

Vesna Parun

Što bi bilo da nam zabunom
uši narastu
- na nekom hrastu?
Što bi bilo da zabunom
zvijezde naše ruke dobiju
pa da se njima poliju?
Što bi bilo da zabunom
umjesto glave
iz ramena nikne
- čuperak trave?
I da nam na leđima niknu prsti?

To bi bilo
da se čovjek
- trbuhom prekrsti.

Zvonimir Balog